Ulica Modene u Novom Sadu 8. jula ove godine poslužila je kao poligon za pokaznu vježbu i trening strogoće organa reda i mira. Agenti ovih organa, što uniformisani i „oklopljeni“, što prigodno maskirani u civilnu odjeću, oborili su sa bicikla a potom i dodatno isprebijali momka koji je prolazio mjestom događanja i koji nije imao punu svijest o tome kuda se kreće ili šta se događa na mjestu kojim je prolazio. A dešavali su se protesti građana nezadovoljnih lažima i prevarama jedne šibicerske vlasti koja se osilila baš kao što su to demonstrirali i njeni naoružani predstavnici na ulicama srpskih gradova u proteklim danima. Javnost je digla uzbunu povodom ovog slučaja, posebno zbog toga što je naknadno ustanovljeno da oboreni mladić ima smetnje u razvoju i da to čitavoj stvari daje jednu dodatno čudovišnu dimenziju: iz nekog razloga su do zuba naoružani policajci pomislili da osoba koja se prema njima vozi na biciklu predstavlja prijetnju po njihov život kao i subjekta koji se ostrvio da udari na državu koju oni, eto, zdušno brane primjenom prekomjerne i potpuno nesrazmjerne sile. I desilo se što se desilo – dečko je oboren i uslijedilo je premlaćivanje sa elementima „cipelarenja“. Ono što je u narednim danima isplivalo jeste da je jedan od učesnika, ako ne i najagilniji među njima, netom odlikovani i uzorni djelatnik jedne od novosadskih policijskih stanica, donedavno i visoko pozicioniran u hijerarhiji gradske policije (postoji i fotografija dotičnog, rame uz rame sa gradskim Ocem). Pošto je bruka pukla, u narednim danima uslijedili su i protesti protiv policije i njene brutalnosti, a u toku su sudski procesi i istražne radnje kako bi se utvrdilo koliko je tačno bilo tih delija sa značkama koji su pendrecima, koljenima, nogama i šakama branili državu od šokiranog i nemoćnog dečka koji leži na trotoaru. Ako je tačno ono što se preko medija da čuti o ovom slučaju, onda je čitava stvar izmještena iz Novog Sada u Zrenjanin (pokušalo se i sa Bačkom Palankom) kako bi se obezbijedila nepristrasnost postupajućih organa zbog osnovane sumnje da ove u našem gradu ne bi bilo s obzirom na povezanost i isprepletenost gradskih i pokrajinskih struktura, pravosudnih, policijskih, parapolicijskih i inih. I sada preostaje samo da se čeka da se istraga završi, pa šta god da se desi poslije nje. A desiti se može samo kazna za počinioce. Ili zastara slučaja, što je kod nas, ipak, češći slučaj.
No, dok čekamo da se stvar raspetlja i da se pojave najavljeni novi snimci događaja (navodno je riječ o snimcima sigurnosnih kamera sa okolnih objekata, iako sa tim treba biti obazriv imajući u vidu način na koji magično nestaju ili bivaju postproducirani snimci koji dopadnu šaka Vrhovnom Gledaocu ove zemlje – memento: Oliver Ivanović i naplatna rampa kod Doljevca) ne preostaje nam ništa drugo nego da se poslužimo onim snimkom koji nam je na raspolaganju. I sada se netko može (s pravom) zapitati: o čemu se radi? Otkud sada potreba da se vraćamo tim razmazanim pikselima telefonske kamere na kojima se vidi ponešto, ali ne dovoljno jasno da bismo bez sumnje znali šta se tačno desilo i tko je šta uradio. Otkud potreba vraćati se na tih nekoliko minuta kada je toliko drugih snimaka i to ne samo kod nas nego, kako vidimo, i širom svijeta po kome se paralelno sa koronom širi još jedan mnogo zlokobniji virus – virus bezbjednosti? Zašto se baviti time kada ima toliko događaja koji su nas u ovih mjesec dana preplavili i koji isto tako zahtijevaju našu pažnju i pamet? Ne želi li time onaj tko na njega ponovno usmjerava ili da zavede na krivi trag ili da se pravi pametan nekom svojom iskonstruisanom bravurom? Možda. Ali evo odmah i jednog argumenta koji će baciti malo svjetla na potrebu da se time bavim: ono što me nagnalo da snimak pogledam još jednom jeste jedan detalj koji je zabilježen pred sam njegov kraj, koji je vrlo podatan da prođe neopaženo, a koji baš zbog mutnoće snimka poprima za mene monstruozan oblik. Radi se o trenutku kada jedan od policajaca (onaj prerušen u civila? Možda baš naš „heroj od koji dan ranije“?) uz psovke (mamicuti!; jebalotebiciklo!) jednom rukom i jednim potezom, onako elegantno iz bekhenda, baca bicikl dalje na ulicu i nastavlja dalje da krči sve oko sebe, počev od nesretnog bicikliste koji mu je već pod nogama. Baš u tom momentu zbog nesavršenosti snimka na trenutak djeluje kao da je bicikl odbačen desetak metara dalje od strane neke nadnaravne sile, onako kako nam ovu najčešće predstavljaju u holivudskim filmovima – bezobličnu i u moći da vitla stvarima i ljudima oko sebe. I upravo to je kadar koji mi je zapeo za oko i koji je na mene (između ostalog i kao biciklistu) ostavio dodatno mučan utisak. Jedna sila, nazovimo ju za ovu priliku ratnom mašinom (jer na nju neodoljivo podsjeća) u svoj silini i naletu melje pred sobom sve što joj se nađe na putu. I nebitno je tada o čemu (ili kome) se radi, jer već sama činjenica što se nešto našlo na putu toj vojnoj sili određuje to nešto kao barijeru, kao smetnju koji treba ukloniti, poništiti i sa njom se razračunati. Sve što joj se nađe na putu neprijateljsko je jer je – civilno. Ljudsko. Zato taj nesretni bicikl daje neku dodatnu dimenziju ionako mučnoj sceni udaranja nogama i tupim predmetima nekoga tko već leži na zemlji i nije u stanju da se brani sve da mu je to i bila namjera, ili da je bio u mogućnosti da uradi nešto. Zato je scena takva da priziva u sjećanje mnoge druge koje smo imali prilike da gledamo u proteklih trideset godina i za koje se baš ovih dana ispostavlja da nikako nisu nestale niti da su prestale da „rade“. Scena je užasna jer je od iste tvari od koje je skrojena naša nesreća koju kao drugu kožu nosimo već tolike godine i na koju smo navikli kao da nam ju je majka rodila. I pitam se, gledajući baš taj snimak, mutan, neartikuliran i sirov, kako li se izlazi iz te kože koju ne želiš i koja te davi i ubija kao da je azbestna? Kako se skida takva koža? Kako oguliti sa sebe jedno strano tijelo? Kako se riješiti virusa koji se odomaćio i koji nas polako ubija od 1991. godine?
Savo Romčević
