Između svih funkcija koje obavlja ili bi trebalo da obavlja, država ponešto i sagradi. To što sagradi trebalo bi i da planira, a onda da to što isplanira, zadovoljavajući sve propisane procedure koje sama normira imajući u vidu neke, makar i minimalne, civilizacijske tekovine, sprovede u djelo uključujući u sve faze tog procesa i one kojih se dotična gradnja neposredno tiče. Ili makar one koji pokažu interesovanje za ono što bi inače trebalo da se tiče svih. U slučaju gradnje na parceli na uglu ulica Maksima Gorkog i Stražilovske u Novom Sadu susrećemo se sa kompletnom simulacijom svih propisanih proceduralnih radnji, a onda i čarobnjačkim prostorno-vremenskim zgušnjavanjem normiranih postupaka, a sve u cilju što neometanijeg i slobodnijeg razmaha gradograditeljske mašinerije u državnoj službi. Uvidom u radnje koje su u ovom slučaju preduzete možemo utvrditi da ovom prilikom državna vlast (ovaj put predstavljena vlašću jednog grada, gradskom vlašću) čini sve samo da se ne mora pridržavati normi za čije kršenje, inače, strogo kažnjava sve one koji nisu pod njenim patronatom. Odluka da se u centru grada izgradi dodatni blok koji bi se funkcionalno (iako ne direktno i prostorno, jer između njih se već nalaze zgrade za kolektivno-civilno stanovanje, sa garažom i unutarblokovskom zelenom površinom) nadovezao na zgrade Osnovnog suda u Novom Sadu kosi se sa elementarnom logikom, a onda i parcijalnim logikama kog god segmenta da se dohvatite: urbanističkog, arhitektonskog, ekološkog, saobraćajnog, pa čak i onog koga struka voli zvati održivorazvojnim. Mi ćemo se, da bismo istakli poentu, držati jednog segmenta koji, bar po našem mišljenju, rijetko tko ističe u mjeri u kojoj bi to bilo poželjno u jednoj ovako ozbiljnoj stvari – onog koji se tiče procedura i prava onih kojih se neko pitanje tiče, da o njemu daju svoj sud i donesu odluku. Odluku za koju im se kompetencija ne može unaprijed oduzeti niti uskratiti niti jednim potezom, a da taj potez ne bude otvoreno – nedemokratski. I baš to se desilo sa nečijom groznom idejom da se jedna monstruozna građevina još monstruoznije namjene podigne na mjestu na kome tu građevinu ne želi nitko tko bi u njenom okruženju trebalo da provede značajan komad svog života. Ideja da se zgrada Apelacionog suda (koja se preko noći ukaznim iskazom direktora JP Urbanizam pretvorila u zgradu Specijalnog suda, preciznije: specijalnu kažnjeničku jedinicu tog istog suda) izgradi na prostoru na kom će, pored evidentnog saobraćajnog kolapsa i ozbiljnog ugrožavanja postojećih stambenih objekata (pošto se planira ukopavanje dviju etaža podzemnih garaža na zemljištu na kom tako nešto nije izvodljivo – vidi pod: Slučaj „Promenada“) doći i do uništenja nemale zelene površine i cijele jedne male eko-niše kojom se ljudi koji žive u okolnim zgradama aktivno služe već preko pola vijeka, izmamila je na ulice iste te ljude i oni već nekoliko desetina dana otvoreno negoduju zbog toga, okupljajući se u akcijama kolektivne solidarnosti i u pisanju prigovora na ovakvu odluku gradskih vlasti. Svoje neslaganje sa ovakvim planom artikulirali su i kroz primjedbe koje je ovih deset stambenih zajednica iz ove dvije ulice odaslalo na ukupno 34 adrese, od lokalnih i gradskih do najviših republičkih institucija. Jedna od adresa je i Gradska uprava za urbanizam i građevinske poslove, a preko nje je tekst primjedbe lako mogao (morao?) doći i do drugih institucija, recimo i do Skupštinske komisije za planove koja je nadležna da izradi izvještaj za skupštinu na osnovu koga onda ova, obaviješteno odlučuje da li se nešto usvaja i gradi ili ne. I upravo je famozna komisija to mjesto na kom se odvijaju procesi slični onima u mračnoj komori: procesi koje može rastumačiti samo onaj tko se razumije u mračnokomorne stvari. A ne bi trebalo da komisije služe za takve rabote. Naprotiv. Komisija je mogla biti mjesto sa koga će bljesnuti (politička) svjetlost prosvjećene struke na neuki puk jednom jedinom gestom: konstatacijom da nešto u proceduralnom dijelu nije kako treba, da je preskočeno, zbrzano i da nije ispoštovano, te da, kao takvo, ne može ni biti preporučeno na dalje usvajanje i sprovođenje. Umjesto ove geste koja bi otvorila mnogo toga pozitivnog – uključujući i izmjene koje bi mogle dovesti do rješenja da se na tom mjestu, ipak, izgradi nešto primjerenije – komisija je odlučila da ne donese odluku za koju je dobila mandat već odluku da svoj mandat (i funkciju) vrati gradskoj skupštini koja je ovu (komisiju) upravo i imenovala da bi derogirala onaj segment svoje moći/vlasti koji se dotiče nekih pitanja o kojima čista vlast u svojoj zakonodavnoj instanci nema blage veze, niti treba da je ima. Komisija je komisijski konstatirala da ne želi da prekorači svoja ovlašćenja, iako je svrha komisije upravo da prekoračuje ovlašćenja koje, kao posrednica između onih koji nešto predlažu i onih koji to nešto treba da usvoje, jer ona tim za nju konstitutivnim prekoračenjem brani nešto što smo na listovima ovog broja „Stanara“ već nazvali duhom zakona. Komisiji ima zadatak da mora reći ne kada ustanovi da nešto nije u redu sa onim da ili reći da kada argumenti za jedno ne ne stoje. Inače, čemu onda komisija ako ona nije komisija koja će braniti proceduru argumentacije i prava da onaj tko nešto pita na svoje pitanje dobije odgovor? U slučaju blokovskog prostora između Stražilovske i ulice Maksima Gorkog pitali su nešto građani, stanovnici, ljudi koji žive iza prozora sa kojih sutra treba da gledaju na blindirana vozila, jurnjavu i potjere za kriminalcima ili da, pak, ne mogu vidjeti više ništa zbog vidika zaklonjenog betonom zida Specijalnog suda od desetak katova.
Vlast, dakle, vlada i zidanjem, a onda se zaogrće legitimitetom kada ovu investitorsku djelatnost podupire još i „urbanističkim“ mišljenjima i odlukama koje ovdje igraju ulogu „mišljenja struke“. Ako se ovome doda još i financijska potpora EU fondova (uvijek nekako prigodno pristupnih), onda ta ista vlast može štiklirati i ono poželjno „po standardima i preporukama i uz podršku EU institucija“. Valja joj samo prešutjeti činjenicu da su to preporuke koje EU daje periferiji za koju više uopće nije izvjesno da će u dogledno vrijeme biti dijelom te iste ne-pristupne zajednice. Nešto kao kada slavite titulu EPK, a zapravo se radi o tome da ste prestonica kulture za gradove van EU. Dakle, umjesto EPK, zapravo, PKGVEU. Pa tako i ovaj specijalni sud jeste samo neki specijalni sud koji će se zidati u centru jednog od najvećih gradova jedne specijalne zemlje, a ne, recimo, u centru Brisela.
***
Intervju
Koordinaciju i podršku u artikulaciji primjedbi ovih deset stambenih zajednica koje su se pismenim putem obratile svim relevantnim institucijama i adresama povodom najavljene izgradnje pružila je jedna profesionalna upravnica i to predstavlja, bar prema našim iskustvima i saznanjima, izuzetak a ne pravilo. Profesionalni upravnici (posebno oni koje angažuju firme koje se, između ostalog, bave i organiziranjem profesionalne uprave po zgradama) po pravilu se bave samo elementarnim pitanjima i ne upuštaju se u dodatne i komplicirane procedure koje možemo nazvati solidarističkim. Zbog toga smo imali želju da upravnici ovih zajednica gđi. Ljilju Poparu postavimo nekoliko pitanja.
1. Da li ste se na ovaj korak odlučili sami ili su građani/stanari za čije SZ ste zaduženi prišli Vama sa predlogom za ovu akciju? Ako ste to uradili na sopstvenu inicijativu, šta Vas je na to motiviralo?
Sedam godina brinem o tim zgradama. Sve su blizu jedna druge i sve stanare poznajem. Stanari okolnih zgrada su uočili problem, sami su se organizovali, a ja sam tehnička podrška. Našla sam pogodnu prostoriju za sastanke, imam sve telefone od vlasnika tako da ih pozivam kad treba, znam čime se bave i sl. Tako da je svaka briga oko kvaliteta stanovanja i moja briga i mislim da je red da se uključim i budem na usluzi.
2. Da li ste se prije pokretanja ove inicijative obraćali za pomoć nekim institucijama lokalne samouprave (npr. mjesnim zajednicama) ili nekim drugim organima gradske ili pokrajinske/republičke vlasti?
Obraćam se stalno u zavisnosti od problema, ali nisam imala neke koristi. Npr. preko mesnih zajednica, inertni su i nezainteresovani.
3. Da li Vam je netko od građana (bili to stanari iz SZ kod kojih ste angažirani ili ‘spoljašnja lica’) pomogao u artikulaciji primjedbi koje ste ispred ovih 10 SZ podijeli na sve ove (34) adrese na koje ste naslovili dokument koji ste podijelili i sa nama?
Svaki podnesak su stanari napisali, a moje je samo bilo da ih odnesem po pisarnama. Sve što smo uradili je timski.
4. Šta očekujete da će biti odgovor nadležnih kojima ste se obratili?
Očekujem uvažavanje argumenata i velikog truda građana koji se ne mire sa ponuđenim rešenjem i ubeđeni su da su u pravu.
5. Da li je, po Vašem mišljenju, napravljen makar neki pomak poslije današnjeg susreta Vas i drugih predstavnika građana koji su pogođeni ovim planom izgradnje sa predstavnicima (gradskih) vlasti?
Mislim da jeste, saslušali su građane i zakazali sledeću sednicu na kojoj će ponuditi mogući kompromis. Svi koji su bili na sednici su akademski građani.
Savo Romčević, Grupa za konceptualnu politiku
Foto: GKP, 14. Sa protesta građana i stanara u dvorištu buduće zgrade Specijalnog suda u Stražilovskoj ulici, Novi Sad, 7. jun 2019.
