Begeč je naseljeno mjesto koje ne naseljava skoro svaki četvrti stanovnik ove zemlje. Da ima toliko stanovnika – ranijim rječnikom ‘pušaka na ramenima’, a danas ‘kreditnog kapitala’ – imao bi i zakon kojim se uređuje samo i jedino njegovo funkcioniranje i sve što važi za druga naseljena mjesta ne bi važilo za njega, uključujući i način organizacije lokalne samouprave. Ovako, Begeč predstavlja jedno od prigradskih naselja u neposrednoj okolini Novog Sada i ta blizina grada mogla bi da ga košta samostalnosti u obrnutoj srazmjeri spram dobrobiti koju je grad imao od Begeča u vrijeme krize (sjetimo se samo vremena bombardovanja kada se isti taj grad, prema svjedocima sa lica mjesta, ‘grebao’ za begečku vodu). No, vrijeme ratne krize je prošlo i nastupila su neka nova krizna vremena, mirnodopska. Ona za koja možemo parafrazirati da su samo produžetak rata drugim sredstvima. U takvom kriznom stanju zatičemo i najnovije pokušaje gradske vlasti da se domogne rukovođenja nad svim nadležnostima koje ova lokalna samouprava ima prema Ustavu države, zakonima Republike i Statutu grada (ovo se, doduše, odnosi na raniju verziju statuta koji je u svojoj posljednjoj verziji usvojenoj krajem marta o.g. bitno prečišćen i očišćen od svih oblika autonomije i ranije postojećih lokalnih nadležnosti), i da građanima nametne svoja organizaciona i kadrovska rješenja, a zajedno sa njima i nove modele ponašanja koji ne računaju na mišljenje građana van redovnog izbornog ciklusa, to jest, koje se listićem sa naštampanim listama pita za zdravlje samo na onaj jedan prestupni dan koji se obilježava svake četvrte godine svetkovinom koju znamo pod imenom parlamentarni izbori. Lokalna samouprava u ovom se mirnom mjestu od cirka četiri hiljade duša nalazi pod opsadom jurišnika javnih komunalnih preduzeća koji se svim silama upinju ne bi li Begečane natjerali da se povinuju logici prema kojoj je za njih bolje da svoju vodu i sahrane plaćaju skuplje nego što su to plaćali do sada i zašto je bolje da predaju upravljanje i imovinu kulturnog centra, groblja i vodovoda javnim komunalnim preduzećima Grada i zašto je bolje da nemaju nikakvog uticaja na donošenje odluka koje se tiču temeljnih egzistencijalnih pitanja i opstanka ljudi u ovom naselju koje je do dana današnjeg uspješno odoljelo izazovima raseljavanja i egzodusa mladih nad kojim cvile sva zvanična javna glasila sa nacionalističkom frekvencijom.
Sve je počelo potpisivanjem sporazuma (kakvog i sa kojim uslovima, malo se zna) između predsjednika Savjeta MZ ‘Begeč’ i JKP ‘Lisje’ o preuzimanju lokalnog seoskog groblja, a onda i saznanjima da će se isto desiti i sa preuzimanjem vodovoda od strane JKP ‘Vodovod’. Vodovoda izgrađenog šezdesetih godina prošlog vijeka (u dužini od oko 28 km) koji je selo izgradilo samodoprinosima, kreditima i sopstvenim rukama. Sporazume sa ‘Lisjem’ i ‘Vodovodom’ je potpisao predsjednik Savjeta koji je prethodno uzurpirao rad istog i napravio niz prekršaja zbog kojih je, po svim odredbama Statuta, morao biti razriješen dužnosti, a Savjet raspušten (rad savjeta, inače, bojkotovalo je 8 od njegovih 9 članova i radio je bez redovnih sastanaka i kvoruma, dakle u proceduralnom mraku). Kako se to nije desilo po sili ovih odredbi Statuta, građani su glasali za novi SMZ na redovnim izborima 5.7.2015. godine, a onda i na zboru građana (održan je 5.9.2015. godine, učestvovalo je 188 građana Begeča, postoji i snimak na YT) iznijeli u javnost niz nepravilnosti koje je napravio prethodni predsjednik Živan Vasić i raspisali referendum o pitanjima predaje svog vodovoda JKP ‘Vodovod’, uz napomenu da će se i o preostalim pitanjima (seosko groblje i kulturni centar) izjasniti na sličan način. Famozni referendum, kao i narodna inicijativa, instrumenti su direktnog odlučivanja građana koji u novim zakonima i statutima na čudesan način iščezavaju i brišu se iz odredbi i članova, ili se njihova suština gubi pretvaranjem istih u neobavezan savjetodavni folklor koji onda nikoga više ne obavezuje na bilo kakvu odluku.
Borba za seosku imovinu, i što je najvažnije, za pravo svakog građana sela da se uvaže njegova odluka i glas, za Begečane je počela donošenjem zaključaka na pomenutom javnom zboru, a da problem Begeča nije usamljen potvrdio je i gost zbora koji je okupljenima ispričao sličan slučaj koji se dogodio nešto malo dalje, u Čelarevu gdje je opština Bačka Palanka pokušala nešto slično sa tamošnjim (seoskim) MZ i njihovom imovinom. Pored ovih slučajeva, nama su u prostorije dolazili i predstavnici nekih drugih MZ (npr. Stepanovićeva) i ponovili gotovo identičnu priču: šalje se ultimatum savjetima mjesnih zajednica da dobrovoljno predaju imovinu sela koja predstavljaju (ovo se desilo i u Kisaču i Budisavi, što smo saznali iz izvještaja sa zborova građana koje smo ranije tražili na uvid iz svih 47 novosadskih mjesnih zajednica). Država, ako hoće, na raspolaganju ima mnogo sredstava kojima može natjerati ljude na ovakvu vrstu ‘dobrovoljnosti’ i ona se ne snebiva od toga da ih iskoristi. Najčešći način – koji onda često i upali, pošto su ljudi odgovorna i nekonfliktna bića koja ne žele da svojom inicijativom i odgovornošću navuku bijes sile na glave ljudi koje predstavljaju – jeste famozno ukidanje ili bar blokada podračuna preko kojih su sve MZ obavljale plaćanja svojih obaveza prema svim svojim povjeriocima. Kada blokirate račun na ovaj način, vaša odgovornost gubi se u lavirintima upravno-pravnih procedura, a ljude na terenu dovodite u bezizlaznu situaciju, jer bez podračuna ne mogu da obavljaju funkcije koje su im povjerene. Treba reći i to da su podračuni ukinuti za svih 47 MZ na teritoriji Novog Sada što je u suprotnosti sa još uvijek važećim statutima istih tih MZ. U slučaju Begeča, to se najbolje vidi na primjeru naplate utrošene vode koju su ljudi plaćali na svaka 3 mjeseca, a sada (od početka 2019) to više ne mogu, jer Grad je ovaj račun ukinuo. A vodovod nekako mora da se održava što nije mala stvar, pošto vodovod nije igračka. Znaju to i oni koji ga održavaju, ali i oni koji se još uvijek igraju. Već pomenuta logika ovih koraka i pritisaka gradskih vlasti ostaje nam skrivena, pošto se kosi i sa preduzetničkim razmišljanjem (nešto što uspješno funkcionira po nižim cijenama želi se zamijeniti nečim skupljim i sa menje izvjesnim ishodom), ali i sa ideološki sa svih strana zazivanim ‘domaćinskim’ razmišljajima o odnosu prema imovini: preuzimaju se samo prava (naplata), a odgovornosti (održavanje) ostavlja se krajnjim potrošačima. Nečemu sličnom imali smo prilike svjedočiti i u ranijim fazama rada sa komšijama na projektu ‘Lokalne politike i urbana samouprava’, kada smo pozivali predstavnike JKP ‘Novosadska toplana’ da ljudima objasne racionalnost tada novoizumljenog modela gradskog grijanja. Ovi to nisu znali tada Detelinarcima, kao što sumnjamo da danas bi to mogli uraditi predstavnici ‘Vodovoda’ Begečanima. Jedino što je izvjesno u cijeloj ovoj ujdurmi je da se oni koji su nasjeli i pristali na od Grada predloženo grijanje danas griju samo u jednoj od, recimo, četiri sobe, kao što se i Begečanima obećava da će umjesto tri litre vode, poslije ovih inovacija za iste pare moći da kupe samo jednu jedinu. I još pride dobiju i jedan bonus: da ih za sve to nitko ništa ne pita.
Apel ljudi koji danas predstavljaju građane Begeča, a koji su okupljeni u SMZ ‘Begeč’ vrlo je jasan i uopće nije spekulativan (ni u političkom ni u nekom drugom smislu): obavijestite ljude o stvarima koje ih se životno tiču i pitajte ih o njima. Poštujte procedure koje ste sami stavili u zakone i statute, a sada se o njih oglušujete i prepravljate ih proizvoljno po principu: što nije napisano nije ni obavezno, a i ono napisano može da se ne pročita ili tumači proizvoljno. Grad bi mogao da prepozna potencijale jedne samoodržive sredine kakva je danas Begeč. Ljudi iz Begeča nisu ni ludi niti bijesni da tek tako bez ikakve potrebe ulaze u sukob sa Gradom, već naprotiv – nude saradnju i iskustvo. Oni znaju šta im valja činiti i svakako su kompetentniji da donesu kvalificiranu odluku od birokrata i tehnokrata iz javnokomunalnih preduzeća koji se, paradoksalno, vode isključivo jednom potpuno privatničkom logikom ukrupnjavanja infrastrukture, centralizacije i monopolizacije. A zašto je to tako? Mi ne znamo, ali miriše na nekakve pripremne radnje za pretvaranje naše javne, zajedničke vode u neko novo agregatno stanje: ono privatno. Tako se nekako čini nama sa ove strane vodovodne mreže. A vama?
***
Begeč je pokazna vježba koja govori o tome kako vlast zamišlja lokalnu samoupravu: kao pokornu, skuplju i povremenu, sa građanima čija je politička volja koja se ogleda u sposobnosti da se misli svojom glavom, donose odluke o sopstvenoj sudbini a onda i dobar stoji iza tako donesenih odluka, kastrirana odborničkim odlukama spuštenim sa visina, i to sve u redovnim četverogodišnjim ciklusima u kojima, izgleda, ima da se dešava sva socijalna dinamika ovog društva sa početka dvadeset i prvog vijeka koje već odavno liči na labavi savez feudalnih gradova/sela-država sa lokalnim velmožama kao predstavnicima carske vlasti koji će ubuduće pitati o svemu: od kosidbe do prava prve bračne noći.
Foto: GKP, kino sala Kulturnog centra Begeč
