BILTEN STANAR #8: 65+ AND BEYOND, Savo Romčević

Nismo još pošteno ni zakoračili u svoje četvrto po redu vanredno stanje (VS) zemlje u njenoj najnovijoj istoriji (koju računam od, recimo, 1987. godine) – ovoga puta uvedenog zbog jednog opakog, novog virusa – a pipke jednog znatno starijeg virusa počeli smo da puštamo jedni prema drugima: pipke virusa podjele sa slatkim primjesama rasizma kojim nas je ovoga puta počastila politička organizacija koja svoje korijene ima baš u jednom takvom rasistoidnom učenju u njegovoj nešto prikrivenijoj, bratskoj formi – onoj nacionalizma. Bilo bi zaista sjajno i analitički zahvalno da svoj rasizam možemo pratiti onako „udžbenički“: zna se šta je rasa, zna se šta je boja kože, kojih sve boja ima, pa se onda uradi istraživanje socijalne distance, ispitaju se (pobroje stavovi), plusevi spoje sa plusevima, a minusi sa minusima. Da se to skalira, ponderiše i podijeli po piticama i grafikonima i lijepo predstavi obojeno u različite boje. Ali šta da radimo kada crnaca nema, a rasizam osjetimo na svakom koraku? Kako se to dokazuje, kako se o tome misli a onda i kako se o tome piše? Ne želite ispasti nekakav jeftini tumač svega i svačega koji prokrustira realnost već prema svojim tanušnim teorijskim posteljama, a imate potrebu da ostavite svjedočanstvo o nečemu što ne možete drukčije opisati nego krećući se kroz naslijeđene kategorije.

Sjećam se dana studiranja. Beskrajne ankete o multikurturalnosti Vojvodine i socijalnoj distanci smo pregazili i pribilježili širom pokrajine. Ispitivali smo ljude o tome s kim bi, a s kim ne bi ovo ili ono. Podataka se ne sjećam da bih ih citirao (jer ostali su negdje u neprozirnim arhivama nauke policijske sociologije), ali se sjećam utisaka: sve još i nekako (pa čak i Albanci), ali sa Ciganima (kojima volimo tepati da su Romi kako bismo umirili svoju dominantnu bjelačku savjest) nitko ne bi ništa. Ni da su nam u komšiluku, ni da nam djeca idu sa njihovom djecom u školu, a nedobog da se za njih udaju/žene. Posebno da se ne udaju. Slika je tako ostala godinama, a preko nje su se slagale druge. U danima najnovijeg virusa vlast je odlučila da organizira i taj naš skriveni rasizam koji tako volimo da ne vidimo, ali nam se, eto, omakne u nekim prilikama. A ima li bolje prilike za upražnjavanje svakog oblika potisnute iskonskosti od modernih bahanalija u vidu suspenzije pravnog poretka što i jeste glavna odlika VS? I slika je bljesnula novim sjajem, a grupa koje se ispostavila kao najugroženija i najpodobnija za ovaj trening bili su stariji od šezdeset i pet godina (65+), što znači da se naš stari virus ovoga puta javio kao – ejdžizam. Obznanom uredbe prema kojoj svi stariji od 65 godina u roku od odmah imaju prestati da se kreću 24h dnevno na neodređen period (koji će blagovremeno odrediti nevidljiva struka u obličju super-vidljivog kriznog štaba) kao da je ozvaničena i sezona lova na „matore“ (Nestorović, sic!), a prilika za svjedočenje tom progonu nije nam manjkalo, samo ako smo za tako što imali uši. Već u prvim danima uredbe, sa pojavom redova u trgovinama, pred apotekama, bankama i poštama, počeli smo jedni drugima da brojimo godove, pa smo mogli čuti manje ili više pritajene bijesne komentare mladih i „urbanih“ o tome kako će sada „ovi da nas sve zaraze“, kako „ih treba sve vezati da ne mogu da mrdnu od kuće“ i slično. Dali smo si to za pravo, jer stručnjaci su se prestali kliberiti i pozivati na estrogene šopinge po Italiji, a naš se patetičar samo koju večer poslije te boleščine od nastupa (za koji će, u svom radikalskom maniru, tvrditi da se nije ni desio) već počeo kreveljiti i moliti „divne bake i deke“ da ostanu kod kuće i da se strpe, iako nam je svima baš nekako u to vrijeme neustavno zavukao rečeno VS (koje je ovih dana retroaktivno i isto tako „stručno“ ocijenjeno kao potpuno u skladu sa ustavom i skroz OK).

Vlast je izdominirala još jednom: okrenula je protiv nas samih našu slabost i iskoristila potpunu nadmoć u sili napravivši još jednu podjelu, besmislenu kao i svaku drugu kroz koju smo protutnjali u prethodnim decenijama, počev od VIII sjednice do danas. Penzioneri su, makar u prvih mjesec dana bili naši novi SlovenciHrvatiMuslimani, Šiptari, NATO plaćenici i izdajnici. Poslužili su kao drugi pol i manjina na kojoj se trenirala strogoća i na kojoj su se oštrili pogledi sve do onog trenutka kada je odlučeno da to više ne treba da budu, da ih treba ponovo vratiti u normalu i sjahati im sa grbače. Podjela na nas i druge konačno je mogla da se otjelovi u novom entitetu, jer penzioneri su poslužili svrsi da amortiziraju početni udarac krize u sistem i slabost tog sistema koja se najočiglednije pokazivala u kolapsu zdravstva u vidu improvizacija, kašnjenja i nebrojenih bajatih propusta (recimo u broju testiranja), pa se tako nastala rupa naknadnom pameću pokušala začepiti novom grupom osumnjičenih – gastarbajterima koji su se vratili u zemlju, jer nisu htjeli plaćati skupo liječenje u inostranstvu nego su se vratili da se liječe džabe i o trošku – koga? Samih sebe koji su u ovoj zemlji radili možda i do prije samo nekoliko mjeseci? Ili o trošku svojih doznaka koje u milijardama uplaćuju svojim rođacima koji, onda, te pare mijenjaju i od njih kupuju margarin i krompir iz kojih se cijede porezi i ulivaju pare u zdravstveni sistem da bi iz njega onda netko iste te pare namijenjene za nabavku opreme (a oprema su, da podsjetimo, i maske i rukavice i respiratori i kreveti) konvertirao u aute sa zatamnjenim staklima, nikad dovršena saniranja i masne provizije? No, i sa njima stvar nije mogla tako uspješno da se zataška, jer paradoksi su bili preočiti da bi se na njima dugo moglo jahati a da to ne postane kontraproduktivno. Većina ljudi koji su pobjegli iz Srbije, pobjegli su od ove vlasti, a još uvijek imaju pravo glasa i dobro pamćenje. Čačkati ih previše moglo bi se obiti o glavu genijima političkog marketinga koji su savjetovali našeg epidemiologa nad epidemiolozima da ih uzme u usta i prvi put, tako da je valjalo pronaći neku novu žrtvu. Neki novi kolektivitet koji bi zamijenio sve prethodne i bio nova kalorijska vrijednost za podjele.

I tu nam se istorija u svoj svojoj geopolitičkosti natrćila k’o kec na cenera. Poslala nam je na izvol’te najveće zlo sa kojim smo se susreli u skorije vrijeme, zlo koje kao da priziva konačno rješenje zbog svoje zaraznosti i brzine prenošenja – radi se o grupi za koju smo se posebno potrudili navježbati eufemizaciju već kada smo prihvatili da ih zovemo – migrantima. Oni su ta idealna nova manjina, jer iako brojčano zanemarljivi, imaju strahovit diobni potencijal. Zahvalni su zbog svoje neukorijenjenosti i bezvrijednosti (pošto valutom zvanom pravo glasa ne raspolažu) pa su se vrlo brzo od grupe na kojoj se 2015/16. širila merkelovski/EU dotirana „srpska duša balkanska“ pretvorili u tipične druge koje se može kinjiti i maltretirati bez ikakvih posljedica i za to čak i uzeti koji poen za predizborno bildanje mišića utvrđivanjem bezbjednosne policike^* i pripremom procedura koje će nam tek raditi o glavi.

I zato konačno možemo odahnuti i naoštriti bodlje na zarđalim žicama i prepustiti se osjećajima koji su tako dugo potiskivani i sad jedva čekaju da pokuljaju iz nas. Neka nas ne bude stid svih dioba kojima su nas odvojili od nas samih, jer sada konačno pred sobom imamo te ljude ne-ljude prema kojima ne moramo da osjećamo ništa i koji zbog toga i nisu ništa. Možemo da zaboravimo sva poniženja, jer evo njih poniženijih i od nas samih i bezvrjednijih od onoga što je od nas ostalo. Evo pred kapijama našeg raja tih hordi koje će učiniti da zaboravimo svaki poraz, svaku izdaju i svaki zatvor u kome smo bili u proteklih više od trideset godina. Svaki karantin, uvredu, minimalac i krađu zarađenog pod izgovorom štednje, svaku preplaćenu kinesku jelku ili upravni odbor, svako pranje love za stranačke kase, sve smrti naše i tuđe možemo osvetiti samo ako se ispriječimo tim anđelima prljavih lica. Tim izbjeglim licima. Tim izbjeglicama.

Savo Romčević