U sedmi mjesec trajanja projekta „Lokalne politike i urbana samouprava“ ušli smo serijom sastanaka sa saradnicima i predstavnicima skupština stanara ovoga puta ne samo sa područja dviju detelinarskih mjesnih zajednica na koje smo primarno projektom bili upućeni, nego su uz nas stali i ljudi sa Novog naselja, sa Futoškog puta i sa Limana. Ovakav razvoj diktirala je potreba ljudi koji su se odazivali na naše pozive na razgovor(e) da svoje probleme artikulišu na širim osnovama ne vezujući se izričito za teritorijalne odrednice na koje smo naviknuti i koje se pokazuju suviše uskima za jasno formulisanje načina na koje je moguće riješiti nagomilane probleme. Čak i prvi korak u toj artikulaciji zahtijeva širi organizacijski okvir, tako da se na pomenutim sastancima kao dominantna tema nemetnulo pitanje oblika organizacije u okviru kog bi se detektirani problemi mogli najefikasnije početi rješavati.
Većini učesnika na tribinama i radnim sastancima koje smo do sada organizirali, spontano se nametnulo pitanje formiranja nove organizacije ili stvaranja nekog organizacijskog oblika u okviru koga bi se mogli preciznije utvrditi ciljevi i pravci daljeg djelovanja, pošto je zajednički zaključak svih da bi bilo odlično da se sa susretima koje smo započeli prošle jeseni nastavi i u narednom periodu. U sučeljavanju stavova i iznošenju argumentacije o vrsti daljeg organiziranja formirale su se, uslovno rečeno, dvije ‘struje’: u prvoj su bili oni koji su za to da se odmah i paralelno sa postojećim projektom napravi još jedna organizacija, sa čvrsto utvrđenom strukturom (u formi statuta, ciljeva i podjelom ‘funkcija’, kao i jasnim formalno-pravnim identitetom u vidu registracije u APR-u, sa pečatima i ostalim pripadajućim insignijama), dok su drugi bili za to da se nova organizacija postavi na manje formalne temelje i da se krene sa inicijativom za jednu labaviju asocijaciju predstavnika skupština stanara (ili skupština zgrada, kako se po novom zakonu to imenuje). U oba slučaja, akcenat je stavljen na oblik delanja organizacije/asocijacije koja bi sa sopstvenom promocijom krenula predstavljajući samu inicijativu u mjesnim zajednicama širom grada, ali uz poštovanje principa prema kome bi to trebalo da budu one mjesne zajednice u kojima bi inicijativa imala svoje zainteresovane zastupnike i pobornike. Poslije dva susreta (prvi se desio 8. maja, a drugi sedam dana poslije), na trećem susretu 22. maja o.g. dogovoreno je da se ide ka drugoj opciji, jer se tako sama inicijativa ostavlja otvorenom za sve potencijalne članove koji bi bili zainteresirani da joj se pridruže i da od samoga početka učestvuju u njenom ‘strukturiranju’ čime se izbjegavaju mnoge pošasti ‘hijerarhizacije’ i međusobnih podjela– od kojih boluju organizacije čijim djelovanjem svi učesnici radionica i predavanja ni sami nisu zadovoljni. To ne znači da se, vremenom, neće doći i do neke vrste statuta i kodeksa nove organizacije koja bi imala za cilj širenje na sve mjesne zajednice u Novom Sadu, ali samo pod uslovima da u svakoj mjesnoj zajednici postoje zainteresirani ljudi koji će biti u stanju da artikulišu probleme, da okupe druge koji bi bili zainteresirani za njihovo aktivno rješavanje, kao i to da su u stanju da se pridržavaju kolektivno dogovorenih načela i principa na kojima počiva šira asocijacija. Samo na taj način se može govoriti da postoji zajednički organizacijski okvir unutar koga bi se relevantne teme mogle pokretati na adekvatan način.
Zašto je otvaranje pitanja organizacije toliko značajno? Na prvom mjestu zbog toga što se bez problematizacije ovog pitanja u svaku novu organizaciju unosi klica razdora koju nose oblici organizacija za kakve znamo. Same skupštine stanara, iako je njihovo postojanje i funkcioniranje jasno formalno-pravno propisano sa ‘najvišeg mjesta’ (iz države) faktički više ne postoje nego što postoje: na ‘papiru’ one su vidljive, ali je pravo pitanje koliko od njih zaista i funkcionira prema principima koji su taksativno pobrojani u njihovim isprepisivanim statutima. Ovaj problem direktno je povezan sa toliko puta spominjanom inercijom građana/stanara koji bi trebalo da su nosioci inicijativa ‘iz baze’, a koji se najčešće i ne pojavljuju na sastancima skupština stanara čak ni kada se radi o temeljnim pitanjima funkcioniranja zgrada. Zato samo prekopirati bilo kakav organizacijski okvir, a ne ostaviti ga otvorenim dok god se ne pojavi dovoljan broj ljudi koji bi bili nosioci konkretnih aktivnosti jedne takve (nove) organizacije, nema nikakvog smisla. Inicijativa za stvaranje asocijacije predstavnika skupština stanara time se pokazuje kao najotvoreniji oblik organizovanja koji je moguće pokriti konkretnimdjelovanjem na terenu. Mi već sada okupljamo dovoljan broj aktivnih ljudi koji će u svojim lokalnim zajednicama biti u stanju da iznesu i time otvore sve one temeljne probleme koje su i nas kao grupe/inicijatore inicijalnog projekta (Centar kuda.org i GKP) navele na organizovanje, a da se sama stvar i problemi o kojima svi govorimo ne vezuju ni za čije partikularne i/ili projekatske interese. Zato smo zajednički došli do dogovora da sa inicijativom krenemo ‘od vrata do vrata’ svih onih mjesnih zajednica koje će imati volje da nas saslušaju. Prva vrata na koja kanimo kucati su vrata MZ ‘Gavrilo Princip’ sa Novog Naselja. Nadamo se da će nam se i otvoriti.