Čuli smo Lazara Kuzmanova. Predavanje je naišlo na odziv predstavnika skupština stanara i pokrenulo nekoliko ključnih pitanja o kojima vredi nastaviti razgovarati i raspravljati. Naredni događaj je javna rasprava u Mesnoj zajednici “Jugovićevo”, na koju još jednom pozivamo predstavnike skupština stanara obe mesne zajednice (“Jugovićevo” i “Radnički”), i koja će se održati 17. aprila u 19 časova. Koja su to pitanja na koja bismo morali dati zadovoljavajuće odgovore? I šta znači dati “zadovoljavajući odgovor”?
Saznali smo da je stare zgrade moguće rekonstruisati i transformisati. Stanovnike ovih mesnih zajednica i stanare na Detelinari zanima pre svega održavanje i obnova starih stambenih zgrada. Kako do nje doći? Plan za izgradnju socijalnih i arhitektonskih karata zgrada je odlična zamisao i nužan sastojak plana ako mislimo da budemo konstruktivni, ali kako sprovesti u delo obnovu i očuvati stanove i zgrade u kojima živimo? Da li je jedno pitanje pitanje novca i finansiranja? Ako i jeste, kako do njega doći i kome se obratiti u uslovima kada stanovništvo ove države i društva ostaje bez posla? Da li ćemo, pošto smo tokom devedesetih i tranzicije praćene ratovima ostali bez preduzeća, u narednim decenijama ostati bez krova nad glavom?
Lazar Kuzmanov je sažeto iskazao situaciju u kojoj se nalazimo: “Za male pare dobili smo veliki problem!”. Stanovi u privatnom vlasništvu u društvu i ekonomiji koja je u propadanju ne znače puno i sve što će se sa ovakvim vlasništvom dobiti je materijalna i zakonska (pa i krivična) odgovornost ukoliko ih ne budemo održavali sopstvenim sredstvima. Urbana struktura, stanovi i zgrade, nisu nastali individualnim ulaganjem i udruživanjem, već sistemskom urbanističkom politikom države. Privatizacija stanova u društvu kakvo je naše sve manje znači raspolaganje bogatsvom, kako je to predočavano već nekoliko decenija, a više svaljivanje odgovrnosti na građane i povlačenje države iz domena brige za opšte i javno doboro. Kako onda prići problemu obnove i rekonstrukcije? Država o tome više ne brine i ne raspolaže sredstvima kojima bi se obnova izvela. Postavlja se istovremeno i pitanje tehničkih i tehnoloških uslova za ostvarenje ovako zahtevnog i neodložnog projekta. Naime, raspolaže li naša privreda sredstvima i industrijom kojom bi se stare zgrade i objekti obnavljali? Da li je jedini izlaz inicijativa za izgradnjom investicionih fondova skupština stanara? Mišljenja smo da su problemi toliko složeni i troškovi ogromni za pojedinačne skupštine stanara? Da li su skupštine osposobljene da same traže sredstva od fondacija koje finansiraju projekte ove vrste, budući da su udruženja građana i pripadaju nezavisnoj – nevladinoj – sferi udruživanja i delovanja?
Nakon ovako postavljenog problema i artikulisanog mnoštvom pitanja, ubeđeni smo da je, pre svega, potrebno povezivanje i udruživanje skupština stanara na zajedničkim projektima i akcijama kojima će se problem predstaviti javnosti i institucionalnom okruženju, budući da u Srbiji postoje pozitivni primeri u kojima je inicijativa za rekonstrukcijom starih stambenih zgrada došla od organa lokalne samouprave. To svakako neće ići bez inicijative i spremnosti na delanje samih građana, pa je saradnja i udruživanje skupština stanara prvi neophodan korak. Međutim, ubrzo se otvorilo pitanje solidarnosti i spremnosti stanara i stanovnika mesne zajednice da uzmu učešća u javnom životu i odlučivanju o stvarima koje se tiču svih. Da li su privatni poslovi i privatno vlasništvo nad nečim što je više problem nego osnov materijalne sigurnosti, ispred zajednice i solidarnosti?