Prestonica nasilja

Uporedo sa spontanim ljudskim gibanjima koja možemo nazvati protestnim rastu i pojačavaju se oblici nasilja kojima Država uzvraća. Ovaj odgovor ona izvodi nekada manje a nekada više otvoreno nasilno, koristeći se obiljem varijeteta koji su joj na raspolaganju: u nekim slučajevima su dovoljne inspekcije, komunalne i druge (redovne) policije, a ponekada na scenu stupaju i oklopljenije formacije, specijalne jedinice, policajci u civilu i ubačeni elementi. U svakom slučaju, poslije dejstvovanja organa reda koji „samo reagiraju“ na nerede onih koji se protiv nečega bune, rezultat je uvijek isti: dolazi do dodatne eskalacije i brutalizacije primjene čiste i nesrazmjerne sile, a vrhunac ovoga ogleda se u razbijenim glavama, hapšenjima i haosom na ulicama. Ovo dalje, kao svoju krajnju posljedicu, ima ulivanje osjećaja straha kod građana i širenje atmosfere nesigurnosti zato što većini ljudi nije jasno kako to da organi zaduženi za čuvanje reda mogu tako brutalno da se okome na one za koje bi trebalo da rade i za čiji račun bi trebalo da taj isti red čuvaju. Ili je to, možda, samo zabluda? Možda i rade posao za svoje nalogodavce, samo što ti nalogodavci nismo mi, iako ih mi sve zajedno plaćamo? Možda su nalogodavci neki „drugi od nas“, ma koliko nam se predstavljali kao „jedni od nas“? A možda oni i ne čuvaju red, nego poredak. Riječi slične, a tako različite.

Što se Novog Sada tiče, on je od mirnog grada, kakvim se voli smatrati, u posljednje vrijeme prerastao u pravo poprište i prizorište izbijanja nemira sa nasilnim elementima koji izdaleka itekako znaju zaličiti na prizore otvorenih sukoba čijim slikama smo zasuti već duže vremena. Na nedavno održanim protestima protiv prebijanja aktiviste Milana Vujića¹ mogli smo čuti i tezu da se nalazimo u stanju „latentnog građanskog rata“ i da zbog toga moramo da sabijemo redove u udruživanju u otporu prema vlasti koja se ponaša više kao neka okupatorska sila, nego kao organizirana uprava. Ova teza dobrim je dijelom tačna, iako se treba čuvati previše čestih upotreba „ratnih“ metafora (čemu sam i sâm inače sklon), zato što se nemišljena metafora može vratiti onome tko ju upotrebljava i poništiti svoje inače stilski efektne domete. Jer, šta znači biti u stanju građanskog rata i pozivati na udruživanje i otpor ako se istovremeno ne radi i na jasnom i glasnom političkom stavu o principima tog udruživanja u otporu? Ako se, nabrajajući sve prethodne žrtve sličnih, a u nekim elementima i potpuno identičnih batinanja spomene prebijanje trojice aktivista, a onda imenuje samo jedan od njih (možda onaj koji je našem političkom senzibilitetu – treba li možda reći i koalicionoj bliskosti? – najbliži), dok se imena preostale dvojice ni ne pomenu, onda je nekako u duhu logike i elementarne političke pismenosti zaključiti da u tom pozivu postoji nešto neizrečeno i nešto što se podrazumijeva, a da se ne smatra važnim da bi se objasnilo i javno reklo onima koje se na otpor poziva. Tako se bar činilo nekolicini nas koji smo došli da podržimo skup, a iz istih smo političkih razloga podržali i momke iz Združene akcije kojima su glave razbijene godinu dana ranije. Inače, sa svim ostalim što je rečeno tog dana, kao i dan ranije na tribini/javnoj konferenciji održanoj na stepeništu SPENSA tu pored suda, možemo se složiti: nasilje jeste postalo oblikom dominantne „političke komunikacije“ s obzirom da se godinama radi na obeshrabrivanju ljudi da misle svojom glavom i da razmišljaju o politici ne kao specijaliziranoj aktivnosti samo nekih od nas („partijsko-odbornički modus“) nego kao o autonomnoj aktivnosti ljudi koji, tragajući za rješavanjem zajedničkih problema, jedni drugima nešto predlažu. Slažemo se i sa tim da svako verbalno nasilje ima tendenciju da se razvije u torturu i teror kao jedan od razvijenijih oblika političkog nasilja,² a ove polomljene kosti i prolivena krv to dokazuju i na to upozoravaju. Nije sporno ni to da smo, kao ljudi, izgubili osjećaj za pravdu i da nam nedostaje solidarnosti sa onima koji svuda oko nas trpe zlo: od prodavačica povrća i cvijeća koje maltretira komunalna policija po gradskim trotoarima, preko ljudi koje izbacuju iz njihovih jedinih domova zbog nerazjašnjenih odnosa investitora i malverzacija izvršitelja, pa do solidarnosti sa onima koji trpe otvoreno porodično (pogotovo seksualno) nasilje iza zatvorenih vrata svojih domova.

No, da bismo mogli da se pitamo o svim ovim pojavnim oblicima poželjne solidarnosti, mislim da se prije toga moramo zapitati i o političkoj solidarnosti o kojoj se prvoj moramo izjasniti upravo oni koji na solidarnost pozivaju. Jer, kako da se ne pitamo o podjelama koje uočavamo već i u pozivu na solidarnost, ako znamo da je mehanizam dijeljenja upravo jedan od omiljenih mehanizama svake vlasti koja naginje apsolutizmu? Kako da se ne pitamo o solidarnosti sa onima koji možda i otvoreno kritikuju naše pozicije, ali im netko zbog tih njihovih stavova otvara lobanje? Zato bi bilo pravedno i politički zrelo da, poslije čitanja liste političkih zahtjeva aktuelnoj vlasti i pozivanja na građansku hrabrost i svijest, spomenemo imena i onih koji su na samo nekoliko stotina metara od tog mjesta godinu dana ranije premlaćeni. A njihova imena su, pored pomenutog Dejana Bagarića (aktiviste DS i pokreta 1 od 5 miliona), Marko Đelević i Mihajlo Nikolić, aktivisti Združene akcije Za krov nad glavom. Njih trojica, kao i svi oni anonimni ljudi koji su na svojim leđima osjetili kako boli od države nekažnjavanjem ohrabreno nasilje nad njenim građanima, treba da budu pomenuti pored imena mladog Milana, baš zato da se među njima koji su slični ne bi pravile razlike koje prave pukotinu u solidarnosti na koju se pozivamo.

Savo Romčević, GKP