[Uz prvi mesni forum od 14.2.2019. u okviru nove ILS – Inicijative za lokalnu samoupravu]
Situacija u kojoj objavljujemo početak rada Inicijative za lokalnu samoupravu (ILS) označena je stanjem koje bez pretjerivanja možemo nazvati ratnim. Uzevši u obzir odijum koji postoji prema civilnom sektoru, a posebno organizacijama koje se bave postavljanjem pitanja organiziranja ljudi oko rješavanja problema koji se istih tih ljudi (životno) tiču, možemo biti i radikalniji pa reći da se radi o forsiranju odnosa potpunog neprijateljstva prema OCD (Organizacijama civilnog društva) od strane nosilaca vlasti na svim nivoima: počev od onih najviših (osovina predsjednik-premijerka i ostatak trodijelnog organizma objedinjenog pod imenom države) pa sve do onih za koje se voli napisati, a ponekad i reći, kako predstavljaju „najniže elemente organizacije vlasti“ – lokalne (samo)uprave. U takvim okolnostima postavljanje pitanja o tome kako da se organiziraju ljudi oko problema za čije rješavanje su oni sami najkompetentniji i najpozvaniji predstavlja prvoklasnu provokaciju i neprijateljsku djelatnost. Vlast nije tu da rješava bilo šta, ona je tu da stalno mobilizira stanovništvo u beskrajnim izbornim ciklusima pa ljudi imaju osjećaj da su sve vrijeme u vanrednom predizbornom stanju, jer vlast upravo i vlada na način neprestane izborne kampanje i prebrojavanja/dijeljenja „nas“ od „njih“. Time su i svako pitanje i zahtjev koji nije na strani vlasti, nužno protiv nje, oni su dakle – opozicioni. S obzirom na to da se izbornom mobilizacijom ne bavimo (sem što ju načelno konstatiramo kao okruženje u kom smo prinuđeni raditi) nego pokušavamo da sa ljudima radimo na onim pitanjima koja zajedno sa njima detektiramo kao bitna, riješili smo otpočeti novi ciklus u pokušajima da se pitamo o organiziranju organiziranih ljudi pa iz te potrebe i pokrećemo ono što zovemo Inicijativom za lokalnu samoupravu.
U svom dosadašnjem radu na projektu „Lokalne politike i urbana samouprava“ bavili smo se problematikom stanovanja zato što smo i samo bili okruženi problemima čiji smo zajednički imenitelj pronašli upravo u toj egzistencijaliji: s obzirom na to da smo listom bili nezaposleni i osuđeni na svoje stanove kao (prekarna) radna mjesta opkoljena privatizacijiskim i desocijalizacijskim procesima, stanovanje je bilo ono polje iz koga smo krenuli da se, sa svojim komšijama, uzajamno pitamo i, pitajući se, organiziramo. Skoro 5 godina sprovodili smo manje-više uspješne aktivnosti u okviru nečega što smo projektno nazvali Inicijativa za udruženje predsjednika skupština stanara, a u okviru tih aktivnosti smo sarađivali (između ostalih) i sa najnižim organizacijskim oblicima onoga što se zove lokalna uprava – mjesnim zajednicama. A onda je uslijedio nagli zaokret: poslije izbora za iste te mjesne zajednice iz 2017. godine (na kojima je vladajuća stranka ‘počistila’ svih 47 MZ koje postoje na teritoriji grada Novog Sada i tako zaokružila vlast na svim nivoima), vrata ovih institucionalnih prostora za nas (a mi mislimo i za sve druge OCD koje se bave bilo kojim nefingiranim pitanjem koje se tiče stvarnih problema ljudi koji žive u okruženju tih MZ) su zatvorena. I tako je do ovog trenutka u kom objavljujemo svoju novu inicijativu.
O čemu se radi?
Mislimo da je stvar prosta i da se ponavlja i da će se ponavljati sve dok se samoorganiziranim ljudima ne zagarantira (u Ustavu i Zakonima tako nešto već– deklarativno – postoji) slobodan pristup i infrastrukturna pomoć na lokalnom nivou, u mjesnim zajednicama. Dok god se u Statute MZ Odlukom na nivou grada ne uvrsti pravo ljudi na korištenje ovih prostora i pravo učešća u donošenju odluka na lokalnom nivou, kao jedno od najvažnijih (izborenih) prava i dok god se ne poništi praksa da se to pravo tek tako proizvoljno tumači i izbacuje po nahođenju ove ili one vlasti, dakle vlasti kao takve (tko god da je njen nosilac), i dok ne prestane sistematsko obeshrabrivanje pa i zastrašivanje građana koji bi da se udruženim snagama organiziraju oko rješavanja problema kojim su opkoljeni, mi ne možemo ni govoriti o tome da je ova vlast opredijeljena za društvo koje uključuje ljude, ma koliko se ona time hvalisala. Ono što je napisano u deklaracijama koje se tako olako potpisuju sa predstavnicima institucija EU da bi se kupilo još vremena za sprovođenje potpunog sravnjivanja svega što prema procjeni vlasti ‘štrči’ i što je nepoželjno, postoji samo na papiru na kom je napisano/potpisano i, tek ponekad, izdeklamirano u 2. „Dnevniku“ javnih servisa. I to je to.
Prag prelaska od inicijative iz polja stanovanja ka ovoj novoj Inicijativi za lokalnu samoupravu prešli smo onog trenutka kada smo pokušali da detektiramo gdje se to desio prekid komunikacije sa MZ, tj. koje je to strukturno-statutarno mjesto prekida s obzirom da nam je (političko) vrijeme bilo jasno – već pomenuti izbori za MZ iz 2017. godine. Pokušavali smo da pronađemo mjesto u Statutima MZ na kom piše tko ima prava korištenja prostorija i infrastrukture MZ i pod kojim uslovima, na temelju koje je to (na kraju će se ispostaviti fantomske) Odluke Gradske uprave utvrđena linija autonomije u odlučivanju organa lokalne samouprave i ta nas je mučna i dugotrajna potraga dovela do toga da na kraju zahtijevamo od MZ da nam dostave dokumenta koja su, po Statutu, one dužne da imaju u svojim arhivama: godišnje izvještaje o radu i zapisnike sa održanih zborova građana za period od 2007-2017. godine. Kako su referenti u MZ prvo počeli da sakupljaju tražena dokumenta, a onda im je ‘odlukom sa vrha’ naloženo da svoje aktivnosti obustave, bili smo prinuđeni da komuniciramo i sa nadležnima koji su se, listom, kako zahtjev do njih stigne proglašavali nenadležnima – i tako redom sve dok u toj potrazi za odgovorom nismo došli i do krajnje instance – Povjerenika za informacije od javnog značaja, poslije čije intervencije, konačno, mjesnim zajednicama biva upućen novi nalog da tražena dokumenta dostave. Analizom dokumentacije vidjeli smo da je bilo moguće da naša pitanja (kao i sva pitanja koja ubuduće budu postavljana od strane građana) sistemski mogu da budu ignorisana, pa se pitanje promjene našeg interesovanja od problematike stanovanja (koje i dalje ostaje ono čime se bavimo, kao jedno od detektiranih žarišta egzistencijalnih problema ljudi sa kojima živimo) ka problematici upravljanja, nametnulo samo od sebe. Opet strukturno, dakle politički, a politika za nas nije izborna politika niti je ona stvar partokratskih organizacija sa njihovim centraliziranim i neproblematiziranim sistemima delegiranja, tj. ‘odozgo spuštenim’ odlukama koje se tek imaju primijeniti na nižim nivoima; za nas je politika – pošto smo organizacija udruženih građana – politika koja je na strani ljudi i za nas je organizacija civilnog društva politička kategorija sama po sebi i mi od te politike, politike na strani ljudi nećemo odustati jer mislimo da je to ujedno i minimalno, a u našim uslovima koji nalikuju stalnom ratnom stanju, i jedino autentično određenje politike. Nasuprot partijsko-parlamentarnim organizacijama i mišljenjima politike koje i koja nas zapsljuskuju kako sa pozicija vlasti, tako i iz opozicije, kako sa desna, tako i sa lijeva.
Ono na šta u svom radu ciljamo nije zakonodavna vlast (jer ova je delegirana odozgo) nego smo skoncentrisani na onaj segment vlasti koji se naziva izvršnom, a u našem slučaju to je i upravna vlast. Kao važno mjesto ovog oblika vlasti naišli smo na mjesne zajednice i mislimo da bi njihovim otvaranjem za ljude, građane, bio ostvaren ogroman pomak ka oživljavanju od strane države i njenih aparata sponzirisano zamrle participativnosti građana.
Otvaranje MZ za ljude/građane danas je u gradu Novom Sadu tabu tema i od nje se sklanjaju kako vlast, tako i (navodno) nezavisne organizacije sa isto tako (još navodnije) nezavisne scene. Mislimo na OCD i još preciznije, na onaj segment OCD koje se bave i kulturom kao segmentom života koji ne može da se ne ‘očeše’ o pitanja upravljanja, ukoliko se zaista i bavi problemom kulture (jednako uništene kao što je uništen i svaki drugi segment konstrukcije zvane društvo). Te mjesne zajednice, pak, u svom radu, prema Statutu u skladu sa kojim rade, imaju dužnost da pišu godišnje izvještaje o svom radu i da ih dostavljaju Upravi za opšte poslove. Pored toga, u slučaju da se na području jedne MZ dese aktivnosti građana (kakve su zborovi građana, inicijative i referendumi), MZ je dužna da sačini zapisnik i o tim aktivnostima. Zborovi građana, kao jedna od tih aktivnosti, ujedno su i jedan od rijetkih preživjelih instrumenata pomoću kojih građani mogu makar da uđu u proceduru donošenje odluka koje ih se neposredno tiču i oni se tog instrumenta laćaju, kako će se pokazati, isključivo kada im ‘dogori’, tj. kada je u pitanju neki veliki problem koji nerješiv iz ugla pojedinca, stambene zajednice (bivše skupštine stanara) ili komšiluka (kao neformalnog oblika organiziranja koji je sve više u povlačenju). U periodu koji smo pokrili, dakle 10 godina, na osnovu dostavljene dokumentacije, stanje je sljedeće:
– od ukupno 47 MZ, čak njih 6 nema nikakvu dokumentaciju (ni godišnji izvještaj ni zapisnike sa zborova građana) što je začuđujuće i na granici nevjerovatnog pošto se, bar što se izvještaja tiče, radi o dokumentu koji bi morao da postoji sve da se cijele godine na području MZ nije desilo ama baš ništa, i tada bi morao da postoji papir sa zaglavljem na kom bi pisalo ‘ove godine nije se desilo ništa. Kod nas.’; godišnji izvještaj je, za one koji su imali to zadovoljstvo da posluju ili se u obliku pravnog lica bave bilo kojom aktivnošću u ovoj divnoj preduzetničkoj klimi, u ravni godišnjeg knjigovodstvenog izvještaja – samo u domenu javne uprave;
– od ukupno 47 MZ samo njih 12 ima kakav-takav izvještaj uz napomenu da je više od pola njih datirano za period prije 2012. godine, a da je nekoliko njih pisanih od 2013. da nadalje dato u formi ‘od-do’, dakle sumarni pregled aktivnosti neke MZ (uglavnom povezan sa periodom u kome je jedan Savjet MZ došao na vlast, pa uradio rekapitulaciju u formi: ‘ovo smo zatekli, a ovo uradili’);
– u svih 47 MZ bilo su organizirana ukupno 93 zbora građana, a mi smo ove – i to je ono što nas je najviše interesiralo – podijelili na 2 velike grupe: one na koje je pozivala Država na ovaj ili onaj način – da li sama MZ preko Savjeta MZ, (i njih smo nazvali statutarnim zborovima) ili je inicijativa potekla od komunalnih i drugih preduzeća a povodom nekih problema koji su rješavani uz širu podršku, (i te smo zborove nazvali državno-komunalnim), i one koje su inicirali sami građani (okupljeni u inicijative, kao trajnije oblike organiziranja, ili onako ‘ad hok’ kada se pojavi neki kratkotrajniji ili manje kompliciran problem); ono što je izišlo kao poražavajući uvid je sljedeće: od pomenuta 93 zbora, samo 5 (i slovima: pet) ih je pokrenuto na inicijativu građana, a svi ostali su bili državni (i tu dominiraju statutarni tj. oni koji se najčešće održavaju reda radi i oko pitanja izbora, reizbora i članova Savjeta, promjene nekih članova u Statutu MZ i slične formalne problematike – jer od 88 državnih 74 ih je bilo iz ove grupe);
– među onih 5 ZG koje smo nazvali čisto građanskim Grupa za konceptualnu politiku (GKP) je učestvovala (organizacijski i savjetodavno) na 3, a postoji i jedan na kom smo sigurni da smo ga organizirali i sproveli, a koji kao takav (dakle zbor građana) nije ni zaveden u evidenciji dotične MZ (čije ime nećemo ovog puta spominjati, samo ćemo natuknuti da počinje sa „D“, a završava sa „etelinara“)
Dakle, iz zbirne analize ovih dokumenata koja smo dobili na uvid, po pitanjima prava na organiziranje i odlučivanje od strane građana, a posredstvom institucija koje bi trebalo da građanima stoje na usluzi jer su (podsjetimo i to) upravo oni ti koji financiraju njihova rad, mi možemo zaključiti samo to da su aktivnosti i akcije i MZ i građana svedene na puki dekor i simulaciju procesa participativnosti i da je njihova jedina namjera da falsifikuju i u lažnom svjetlu prikažu tobožnje ‘aktivnosti građana’ i servisni karakter institucija lokalne samouprave. Izvještaji o radu ili izostaju ili su sumarni (u nekim slučajevima i ispoetizirano deskritptivni) i u njima se uglavnom pobrojavaju aktivnosti koje spadaju u domen ‘odrađivanja’ komunalnih poslova koje bi inače po svojim statutima i planovima rada radila postojeća javna komunalna preduzeća. S druge strane, autentičnih inicijativa i potraživanja od strane građana (oličenim u zapisnicima sa zborova građana) mizerno je malo i u one u ukupnom broju zborova građana učestvuju sa tek nešto više od 5%. S obzirom na tendencije koje smo detektirali na terenu, a i ono što nam se sprema sa zakonodavne strane ovih procesa (famozna promjena Statuta grada kojim je predviđeno i ukdanje opština), mišljenja smo da ništa dobro ne možemo očekivati ni u buduće vrijeme. Slijede nam novi valovi centralizacije i desocijalizacije odlučivanja i uvođenje sistema koji će biti puka preslika parlamentarne situacije na republičkom nivou, pa uskoro možemo očekivati da će i na svaki upit o pomjeranju kontejnera ili krpanju trotoara ispred zgrade odgovor vlasti biti jedinstven i neumoljiv: pobijedite nas na izborima pa pravite trotoare i u svojim spavaćim sobama, jer mi to, eto, tako već i radimo.
Zbog toga i pozivamo sve one – pojedince i organizacije – koji misle da ova pitanja jesu značajna i da mjesne zajednice kao mjesta građanskog učešća jesu bitna za politiku na strani ljudi, da nam se svojim predlozima pridruže u naporima i aktivnostima na otvaranju mjesnih zajednica za ljude.
Savo Romčević
