Tomaž Mastnak1 je u Dnevnikovoj kolumni (18. 3. 2020) kratko i jasno opisao dvije strategije u borbi protiv pandemije. Kinezi su zaštitili ljude na račun kapitala – i zaustavili epidemiju. EU i SAD spasavaju kapital na štetu ljudi – i epidemija se širi. Profesor ekonomije Jože P. Damijan2 ne slaže se sa Kinezima. Najavio je da može doći do trenutka kada će „se vođe država i izabrani narodni predstavnici naći pred nepristojnim izborom između broja mrtvih i uništenja privrede“ (Dnevnik, 20. 3. 2020). Trebalo bi dodati: „uništenjem kapitalističke privrede“. Profesor Damijan nije jedini koji o pandemiji razmišlja sa stanovišta kapitala. Još početkom marta britanski novinar Džeremi Vorner (Jeremy Warner) napisao je: „Sa čisto nezainteresiranog ekonomskog stanovišta, covid-19 će, na dugi rok, biti čak i veoma koristan jer će ubrzati škartiranje zavisnih starijih osoba.“
Kapitalizam još od samog nastanka stvara problem „viška“ stanovništva. „Nezainteresirano“ ekonomsko učenje koje gleda sa stanovišta kapitala već odavno traga za rješenjima koja bi odstranila posljedicu („višak ljudi“), ali sačuvala uzrok (kapitalizam). Klasik kapitalističke populacione politike Tomas Maltus (Thomas Malthus) izračunao je da se stanovništvo množi brže nego što raste proizvodnja hrane. Zašto? Zato što ljudi progutaju sve što im je na raspolaganju, a čim previše jedu previše se i razmnožavaju. Rješenje: obarati iznos najamnine naniže, povremeno zakuhati kakav rat, obavezati radništvo na seksualnu apstinenciju – i, naravno, uzimati u obzir sve blagodeti bolestī koje škartiraju bolesne i neproduktivne.
U Maltusovom duhu, profesoru Damijanu pridružio se i profesor Bogomir Kovač3 (Mladina, 20. 3. 2020; preneseno u Dnevniku, 21. 3. 2020): „Protiv pandemije se ne možemo boriti tako što ćemo u ime zaštite ljudi zaustaviti privredne tokove, jer ćemo na kraju svi loše proći.“ I profesor Kovač nije dodao da misli na kapitalističke „privredne tokove“. Tim izostavljanjem prikrio je da želi sačuvati uzrok (kapitalizam) i da zahtijeva da se pomirimo sa posljedicom (umiranjem bolesnih, slabih, osjetljivih, starih). Profesori ekonomije su se preračunali. Nisu uzeli u obzir to da slovenački zdravstveni sistem ne bi opstao ukoliko bi se virusu omogućio režim „laissez faire, laissez passer – pustite me da radim šta hoću, pustite me da idem kuda hoću“. Trideset godina kapitalističkih „privrednih tokova“ u farmaceutskoj industriji, u preprodaji opreme, u privatizaciji uzdrmalo je slovenačko javno zdravstvo. Ali, srećom, nije ga uništilo – pa je javno zdravstvo jedino sposobno da se uhvati u koštac sa pandemijom.
Dokaz za ovo je Italija, koja je u ovom trenutku najžešće žarište s apsolutno najvećim brojem umrlih: 1975. godine u Italiji je bilo 10,6 bolničkih ležajeva na hiljadu stanovnika, a sada ih je 2,6; između 2009. i 2017. godine u tamošnjem zdravstvu ukinuto je 46.500 radnih mjesta. Prednost su dali „privrednim tokovima“ – a sada gube ljude, pa su i sami privredni tokovi također u zastoju.
Nije dilema: privreda ili ljudi, zato što ako se odlučite za privredu, gubite oboje; a ako se odlučite za ljude, sačuvat ćete oboje. Pravo pitanje ovdje je: kakvu privredu, a da ona bude u službi ljudi? Sada se na okrutan način pokazalo da neoliberalni kapitalizam nije privreda koja radi u korist ljudi. Države pod pritiskom pandemije već krše neoliberalnu dogmu EU: da sačuvaju ljude (poput Španije koja je nacionalizirala zdravstvene ustanove) ili da sačuvaju kapitalizam (kao Italija koja je nacionalizirala društvo avioprevoznika). Od neoliberalizma valja braniti kako ljude, tako i sam kapitalizam.
Ali neoliberalizam je samo do krajnjih granica dovedena logika kapitalizma. Pokazalo se da je kapitalizam uopće, a posebno neoliberalni, krut sistem koji nije u stanju da se prilagodi udarima izvana. Ali on je krut i zbog toga zato što je nestabilan iznutra pa ga svaki vanjski udar potresa. Ako ga ne zaljulja udar izvana, podrivaju ga unutarnje proturječnosti. Sve do epidemije su nas apologete kapitalizma ubjeđivali da, prije ili kasnije, moramo očekivati krizu. Ovo isto govorilo je i „nezainteresirano“ ekonomsko učenje: odrecite se sada da biste omogućili višak profita kapitalu – kako biste se odricali još više u vrijeme krize i tako kapitalu omogućili makar prosječne profite. Sada nas to isto učenje ubjeđuje da će epidemija prouzrokovati krizu: ali sistem će zapasti u krizu zato što je nestabilan iznutra i zato što je u samom sebi proturječan.
Profesori ekonomije očigledno su veoma svjesni koliko teško epidemija ugrožava kapitalistički sistem. I to ne zbog toga što kida „privredne tokove“ nego zato što budi ljudsku pamet. Tko sada još vjeruje vladi da treba uništiti javno zdravstvo i privatizirati ga? Tko još vjeruje dogmi EU da „slobodna i nesputana konkurencija“ dovodi do blagostanja? Tko još vjeruje u kapitalizam?
Rastko Močnik, Ljubljana
Prevod: GKP/knjigostroj (paraprevodi)
- Tomaž Mastnak – slovenački sociolog; saradnik Instituta za filozofiju Slovenačke akademije nauka i umjetnosti (SAZU); svojevremno saradnik Mirovnog instituta.
- Jože P. Damjan – slovenački ekonomista, 2004-5. godine potpredsjednik Strateškog vijeća za privredu; 2005-6. godine ministar za razvoj u vladi Slovenije.
- Bogomir Kovač – slovenački ekonomista; isprva vodeći marksistički ekonomista i teoretičar samoupravljanja; od sredine 80-ih profesor na ekonomskim fakultetima od Ljubljane do Beograda; 1987. godine postao član komisije predsjednika SIV Branka Mikulića, a od 1989. godine član iste komisije pod rukovodstvom Ante Markovića; po raspadu SFRJ, LDS (Liberalna demokracija Slovenije) nominuje ga na čelo Ekonomskog vijeća pri vladi Slovenije; 1996. godine učestvuje na predsjedničkim izborima u Sloveniji – bez uspjeha; danas član Liberalne akademije i Foruma za ljevicu.
