Moramo sačuvati živote i spriječiti militarizaciju (intervju sa Marinom Gržinić)
Kristina Božič
Filozofkinja koja istražuje nekropolitičnost savremenog ekonomskog sistema upozorava da ne smijemo dozvoliti da militarizirana društvena ustrojstva samo administriraju smrt.
Gdje nam valja tražiti ishodište za razmišljenje o sadašnjoj situaciji?
Dva gledišta čine mi se naročito važnima. Važno je naglasiti značaj preživljavanja svih i svakog čovjeka. Moramo sačuvati onoliko života koliko god je to moguće. U Italiji su prisiljeni odlučivati tko će živjeti a tko će morati umrijeti što je rezultat slijeđenja naoliberalne globalno-kapitalističke vizije svijeta. Drugo ključno gledište je oduprijeti se militarizaciji.
Šta znači očuvanje što većeg broja života?
Svi želimo živjeti i preživjeti. Život je važan. Ja hoću da živim, moji studenti hoće da žive, moja majka koja ima 85 godina hoće da živi. Život se broji, jer nama sve više vlada politika smrti koja te samo administrira: nekima dozvoljava da žive, a drugima poručuje da umru.
Ali, život će biti važan i dan po okončanju pandemije. Sada su siromašni još gladniji. Ljudi gube poslove i mogućnost da prežive. Čak i u tom pogledu su – i bit će to još više – ugroženi ljudski životi. Ovo moramo razumjeti ukoliko nas zanima šta će se desiti kada budemo virus ili parkirali u naša tijela ili ga izolirali na rubovima. Moramo misliti na to kako će se ponašati naša društva kada pandemiji dođe kraj i da li će ljudi imati mogućnost da žive.
Preživjet ćemo – ali kako ćemo dalje živjeti? Moramo spriječiti da veliki broj ljudi bude zarobljen dugovima. Društvo ne smijemo razumjeti kao ono što isključuje. Migrantski radnici čak i u ovim danima grade trgovinske komplekse dok smo mi u samoizolaciji. Kada ne bude više posla da li ćemo ih deportirati bez ičega i potpuno nezaštićene? To se već događalo i događa se. Mnogi rade, ali veliki broj njih šalju natrag kućama i samozaposleni, stari i mladi nisu više na minimumu za preživljavanje, nego su se našli ispod njega.
U isto vrijeme upozoravate i na militarizaciju?
Da. Nastaje posebna vrsta fašizma koga oblikuju politika i krajnja desnica. U medijima i u zvaničnim prenosima vladinih izjava za javnost vidimo potpuni povratak u prošlost. Kao da gledamo snimke od prije trideset godina. Isti ljudi koji su u međuvremenu, više ili manje, vodili državu u potpuno pogrešnom smjeru sada su kao fosili koji govore – i koji odlučuju o našim životima. I pripremaju mjere kojima žele da osiguraju da će vladati i kada se epidemija okonča. Uvođenje tog vanrednog stanja ne smijemo dozvoliti. Nećemo prošlost koju nam oni nude. Želimo sadašnjost i da u njoj preživimo, na prvom mjestu, a onda želimo i budućnost.
Koja će biti bolja? Odluke je donedavno sprovodio krizni štab koji je nudio logiku rata za nezavisnost, dok su se vladini predstavnici koristili ratnim govorom koji su usvojili čak i ekonomisti, ali i mnogi intelektualci.
Fosilizacija društva koja se sada jasno pokazuje, nevjerovatna je. Zaista možemo govoriti o postsocijalizmu. Sadašnja slovenačka vlast je turbo-post-socijalistička: spaja militarizacijske fantazije i populističku političku moć. U svojim nastupima oponašaju orbanovski uzor govoreći kako smo u ratu. Isto to vidimo u Srbiji. Aleksandra Vučića je prije nekih tjedan dana obišao Viktor Orban. Poruka je da se rat konačno vratio. U BiH predlažu da se, kao i u Mađarskoj, uvede kazna zatvora za širenje vijesti koje bi mogle da stvaraju paniku ili kritiziraju vladu, kako mi je to javila umjetnica Adela Jusić. Umjetnici i stvaraoci koji nisu dio uvaženih i priznatih elita u ovom vremenu su značajniji nego inače, jer političke strukture u sve većoj mjeri pojačavaju stisak nad našim društvima.
Mi ljudi smo izolirani i naš prozor u odnose moći trenutno je politika koja nam preko medija najgorom demagogijom govori šta moramo da uradimo. U isto vrijeme se to skoro iz dana u dan mijenja i svaka nova odluka vanredno je stanje po sebi. Ovo potvrđuje da tu stvarne sadržinske politike nema – sve što postoji je jedna fantazija militarizacije. A ova se širi svim kanalima i institucijama. Ne radi se samo o konkretnoj represivnoj ideološkoj matrici, nego je riječ o tome da se cjelokupno društvo želi prožeti tom logikom. Fosili pišu, pametuju, govore šta je ispravno i žele da nas vrate u prošlost. Ovo nisu procesi koji su specifični samo za Sloveniju. Prva zvanična posjeta u ministarstvu vanjskih poslova bila je iz Mađarske. Ti primjeri i uzori nisu šala. Taj politički proces zauzima sve širi geografski prostor. U Srbiji ga je lijepo opisao Saša Kesić, istraživač mlađe generacije – rekao je kako je glavna politička poruka u srpskom društvu: za migrante je ograda, a za građane sloboda.
I prošlost i sadašnjost slovenačkog predsjednika vlade na sličan način povezane su sa fobičnom i antimigrantskom politikom. Migrant je, pri tom, izmišljena kategorija u kojoj se može naći svatko od nas. Radi se o položaju i grupi ljudi koja se neprestano proizvodi. O tome govori filozof Ačile Mbembe (Achille Mbembe) koji kaže da se o tome tko je drugi i tko predstavlja opasnost u svakom trenutku u društvu iznova odlučuje. To niti jedno tijelo ne nosi, niti na jednom tijelu tako nešto nije zapisano, ali je društveno proizvedeno a onda ubačeno u politički trenutak i na taj način iskorišteno.
Na kraju krajeva, migrantima ćemo postati i ako budemo išli iz jedne u drugu općinu, jer je vlada na početku rekla da će to zabraniti. U sadašnjoj zdravstveno-humanitarnoj nevolji ponavlja se odaziv države na humanitarnu krizu kao kada je u EU došao veći broj izbjeglica 2015. i 2016. godine. Umjesto socijalnih i zdravstvenih radnika i učiteljica, vlasti su na granice poslale vojsku i policiju. Da li nam to govori o potpunoj ispraznosti vladajućih političkih elita?
Da. A moramo znati i to da se to nije dogodilo samo sada, nego se radi o procesu koji ima svoju istoriju. Radi se o napuštanju. Poslije 2001. godine živimo globalni neoliberalni kapitalizam a njegova središnja politika je napuštanje politikā očuvanja života i umjesto toga puko upravljanje smrću. Ljudima se manipulira, a smrću administrira. To je svrha neoliberalnog globalnog kapitalizma koji to postiže rasizmom koji je, u krajnjoj liniji, odluka o tome tko će da živi a koga ćemo ostaviti da umre.
I to smo prvo živjeli preko odnosa prema migrantima. Poslije 2015. godine ovo je postalo očiglednije, osnažena je i fobičnost i neprijateljstvo prema migrantima kojima se zaboravlja i poriče istorija. „Ti ljudi moraju nestati!“ je logika koja je oblikovala politiku evropskog plaćanja da se ljude trpa u zatvore po Turskoj i Libiji, samo da ih nema u Evropi. Ova logika sada postaje sve značajniji dio čak i unutarnjih političkih odnosa – ovaj rasizam se prevodi u razlikovanja i populistički, retardirani govor političke klase. Društvo razdvajaju istim onim diskriminatornim praksama kojima su i stvorili migrantske Druge.
Zbog toga toliko i jeste važna internacionalizacija i razmišljanje o široj slici. Američki predsjednik Donald Tramp (Donald Trump) ne govori o koronavirusu ili virusu covid-19, nego o kineskom virusu. On bez ikakvog stida govori kako se moramo oduprijeti kineskom virusu. Time stvara protokol menahizama za sprovođenje i normalizaciju različitih diskriminacija i rasizama, kao i za mjere koje će uslijediti u vremenu poslije virusa. Ukoliko tada ne bude bilo dovoljno novca ili socijalne pomoći, tko će biti kriv i koga će se morati odstraniti iz nacionalnog prostora? One koji će biti prepoznati kao nezaslužni zato što nisu naši. Zbog toga je ova misao – za migrante ograda, za građane sloboda – toliko važna. Ograda znači odstranjivanje, potpuno napuštanje i, na kraju, prepuštanje smrti. Građani, pak, u vremenu nekropolitike unutar slobode mogu očekivati tek golo preživljavanje. I ništa drugo. Zbog toga nužno moramo ove parametre života, smrti i preživljavanja ponovo promisliti. Ne možemo se zadovoljiti samo sa preživljavanjem – živjeti život je ono što je ključno. A radi se u isto vrijeme i o tome da možeš živjeti, ali i o tome kako živiš.
Da li se u Evropi rasizam pretvara u starizam? Koliko je opasno nonšalantno stanovište britanskog premijera Borisa Džonsona (Boris Johnson) od prije nekoliko nedjelja koje pristaje na ideju preživljavanja najsnažnijih, zato što vidimo kako virus covid-19 najteže pogađa starije i bolesne ljude. Prije globalne pandemije u Evropi smo već duže vremena mogli da čujemo politički govor krajnje netrpeljiv prema starijima, pa smo čak i svjedočili pokušajima da ih se natjera da rade što duže i da budu „korisni“. Koliko je opasno ovakvo razmišljanje u sadašnjoj epidemiji?
Darvinistički nagon Borisa Džonsona je zaista, kao odgovor na globalnu pandemiju, ponudio jedno razmišljanje naučnog rasizma. To je najgori oblik biološkog rasizma koji je nekoć upražnjavan skupa sa kolonijalizmom, kao i u vrijeme nacizma sa holokaustom. Potpuna segregacija i napuštanje dijela stanovništva. Zar to treba da bude nešto što je normalno? U ovakvu okrutnost vodi globalni neoliberalni kapitalizam, koji zahtijeva hiperprivatizaciju, koji prepušta svakoga samom sebi, dok se za nešto što vrijedi računa samo profit.
Ponovit ću – moramo uzeti u obzir događaje iz prošlosti. Položaj starih u našem društvu već je veoma dugo vremena veoma loš i na to se sistematično upozorava već godinama. Domovi za stare puni su i za mnoge preskupi zato što je taj sektor privatiziran. Sjetimo se još i golgote prilikom ukidanja dodatnog osiguranja poslije krize iz 2008. godine i toga kako je država odlučila prisvojiti imovinu starijih osoba ukoliko bi joj se ovi obratili za pomoć. Mnogi od njih su zbog toga postali još ranjiviji na porodično nasilje, sabijeni između četiri zida, i o tome se uopće ne govori. Sve ovo, zbog krize u zdravstvu, sada postaje još očiglednije. U Španiji su nadzornici u stanovima pronalazili na desetine starijih osoba koje su umrle same u stanovima, zato što su morali sami procijeniti kada da iziđu iz samoizolacije ili da odu u bolnice. O starijima se još ni ranije nije vodilo računa, nedostajala je mreža socijalnog osiguranja. A ovo je realnost također i u Italiji, Francuskoj, a jednim dijelom i i u Sloveniji. Ovo sistematsko zapostavljanje je, uslijed epidemije, samo postalo vidljivije i očiglednije.
Iako smo se tome suprotstavljali, desila nam se privatizacija skoro svega što smo nekoć imali kao javno dobro. I privatizacija se u posljednjim desetljećima samo stepenovala. Sada smo suočeni sa posljedicama. Sistemi nisu uređeni, veoma brzo može doći do njihovog raspada a najstrašnije je to što neoliberalni svijet uopće ne krije svoju poruku: humanost nas ne zanima. To je značajka neoliberalnog, nekropolitičkog svijeta. Važe još samo post-humanistički a također i post-humani oblici života. Tehnologija je na prvom mjestu i njih zanima samo naša mogućnost prilagođavanja. Umjetnica Elizabet Tambve (Elizabeth Tambwe), koja živi u Beču, prije nekoliko dana mi je rekla: „Nije li to interesantno? Govorili su o posthumanizmu, a sada apeliraju na ljude da budu humani, pozivaju u pomoć ljude da dolaze na poslove koje su prethodno omalovažavali i stigmatizirali.“
Posljednjih godina o humanosti i čovječnosti, o pravu na život u Evropi su najviše govorile upravo izbjeglice. Oni su objašnjavali kako samo žele da imaju pravo na život. I to se prečulo. Političari su ovo smatrali beznačajnim. Govorili su kako smo mi nešto drugo i kako živimo neku drugu fazu, kako smo na drugom stupnju. Epidemija nas sada opominje da to nije istina. I dalje se radi o ključnim pitanjima.
Ovo priznavanje zajedništva i prenošenje odgovornosti države na ljude je zanimljivo. Čak je i predsjednik vlade tvitnuo i nagovarao članove svoje stranke da pomažu prilikom čuvanja djece i u brizi za starije, i to pošto je vlada spriječila da se čuvanje djece organizira makar za one ljude koji rade na radnim mjestima koja su nužno potrebna.
Solidarnost vlasti nije istinska solidarnost. Pozivi su potpuno dvolični. Država se nije pobrinula za ljude i najranjivije. Mjere su jezive i mijenjaju se preko noći, a da sve vrijeme u pozadini ostaje vizija militarizacije. To ne smijemo ispustiti iz vida. Ratni govor prevladava. Dobro, pozivaju oni na solidarnost, ali gdje je tu njihova solidarnost? Neću reći ništa novo, ljudi to vide i sami, slušaju i znaju sami razmišljati, ali možda je dobro ponoviti: vlada si je prvo podigla plaće u najvišem platnom razredu i brže-bolje objašnjavala kako se ne radi o povećanju, jer su istovremeno svim funkcionerima snizili plaće za trideset odsto. No, na taj način su sebi osigurali da sigurno neće biti na gubitku. Radi se o potpunom pravljenju ludima i grubom cinizmu. Ova demagogija nema odgovore ni na direktna pitanja. Ne dozvoljava nikakvo drugačije mišljenje. Nema razgovora, samo govora. Zato je nužno promisliti i o tome šta, zapravo, liberalna demokratija jeste. Sadašnja sprega kapitala, tehnologije i militarizacija povezana je i sa nevjerovatnim nasiljem što demokratiji daje novi lik. Nasilje je uvijek bilo njezinim dijelom, kao što su njeni sastavni dijelovi bili i rasizam i diskriminacija. Demokratija živi od podjele na nas i na druge, ali sadašnje nasilje koje gledamo sa neprestanim mijenjanjem pravila, istrajavanjem na vanrednim stanjima koja nisu zvanično proglašena ali omogućavaju vanredne zahvate u živote ljudi te napuštanje zajednice, civilnog društva, stručnjaka i ljudi – sve to je jednostavno kukavičko.
Da li opasnost predstavlja i to da sadašnje vanredne mjere postaju nova normalnost?
Trenutak je veoma specifičan. Znanja o posljedicama i širenju virusa još uvijek su manjkava. Mjere vlasti prate i prenose učinkovite prakse od drugdje. Ali konteksti su različiti. U nekadašnjim državama blagostanja otkriva se da se u posljednjim desetljećima nije uradilo ništa za jačanje zajedničkih, javnih službi mreža i prostora. Neoliberalni globalni kapitalizam sačuvao je samo privid da sistemi još djeluju.
U Sloveniji će biti specifično to na koji način će trenutna vlast pokušati da iskoristi situaciju. Da, sistem se dugo vremena namjerno urušavao i dozvoljavalo se da on propada, a zakoni koji su bili potrebni – recimo onaj o dugotrajnoj njezi – nisu bili doneseni. Nije urađeno ništa. Sadašnja vlada došla je na vlast tako što su političke partije koje su bile u prijašnjim koalicijama sklopile novi pakt samo zbog toga da bi se održale na vlasti. I na taj način su omogućile najcrnji mogući scenario militarističke i homofobne vladavine. Njihovo ponašanje ne smiju i ne mogu da izmaknu istorijskoj analizi zato što su načinili izuzetnu društvenu štetu. Utabali su nam put u sadašnjicu: u kojoj se globalna situacija pandemije, koja zahtijeva određena ograničenja, poklopila sa pojavom vlade koja se ugleda na Orbanovu politiku militarizacije i fašizacije društva. Ali mi ta dva procesa ipak moramo razdvajati – zato što je prvi zahtijev preživljavanje – i očuvanje svakog i što više života.
Znamo li misliti bolja društva, egalitarnija, sa univerzalnim pristupom zdravstvenom osiguranju i zaštiti, sa univerzalno garantiranim ljudskim pravima i pravima na dostojanstven život?
Moramo biti oprezni sa rječju univerzalizam, jer ona istorijski znači zapadni, modernistički i zastarjeli model bijelog čovjeka – patrijarhalni model bijelosti koji je iskorištavao, kolonizirao, ubijao i diskriminirao. Radi se o riječi koja ima krvavu povijest. Zajednička budućnost mogu biti ideali povezani upravo sa emancipatoričkim borbama i nastojanjima što su se suprotstavljale ovom patrijarhalnom modelu bijelog kolonizatora. Radilo se o zahtjevima ljudi i društava koja su bila iskorištavana i ubijana, da i oni također mogu da imaju mogućnost života, pravo da pišu svoju istoriju i budućnost. Emancipatoričnost treba tražiti u ovim dekolonizatorskim borbama. I njih nitko neće zaustaviti. I najgori vojnički režimi propadaju – a to vidimo u Južnoj Americi. Ali emancipatoričke ideje moramo tražiti s onu stranu sadašnjih neoliberalnih društava. Šta će nam sloboda ako ne možemo staviti hranu na stol? Šta će nam sloboda ukoliko ne znamo cijeniti rad i ljude koji grade i čiste? A upravo to čini sadašnji sistem i univerzalizacija toga nije nam potrebna. Potrebna nam je emancipacija i neki drugačiji način na koji možemo da govorimo i živimo čovječnost, demokratiju, slobodu, rad i naše živote.
Marina Gržinić je filozofkinja i umjetnica, naučna savjetnica na filozofskom institutu ZRC Sazu, predaje u Beču i u Ljubljani. 2016. godine je, zajedno sa Šefikom Tatalićem, napisala knjigu koja je doživjela ponovljeno izdanje, Nekropolitka, rasizacija i globalni kapitalizam: istorizacija biopolitike i forenzika politike, umjetnosti i života. Prošle godine njen esej poslužio je kao pogovor knjizi Ačilea Mbembea (Achille Mbembe) Kritika crnačkog uma. Istrajna je borkinja protiv isključivanja i eksploatacije koje neprestano osvjetljava kroz istorijsko nasljeđe naših društava.
Prevod: GKP/knjigostroj (paraprevodi)
Foto izvor: Máté Bartha – Vojni kamp Honvédsuli, Mađarska
