Virus nas komunizira zato što se sa njim moramo suočiti zajedno, pa makar i tako što ćemo se samoizolirati. To je prilika da zaista iskusimo svoju zajednicu, tvrdi Žan Lik Nansi (Jean Luc Nancy)
Jedan moj indijski prijatelj rekao mi je kako oni tamo kod njih već govore o ‘komunovirusu’. Kako to da nama tako nešto već nije palo na pamet? A tako je očigledno! I kakva li je to samo divljenja vrijedna i potpuna dvoznačnost: virus koji stiže iz komunizma, virus koji nas komunizira. To je svakako mnogo plodnije od podsmješljive ‘korone’1, koja evocira stare ili imeprijalne povijesti. A dobro je da ‘communo’ svrgne ‘koronu’, ako ne i da ju skrati za glavu.
A čini se da je upravo to što on radi u svom prvobitnom značenju, s obzirom na to da potiče iz najveće svjetske zemlje čiji je režim zvanično komunistički. I to ne samo zvanično: kako reče predsjednik Si Đinping (Xi Jinping), njihovo upravljanje virusnom epidemijom demonstrira nadmoć ‘socijalističkog sistema sa kineskim karakteristikama’. Iako se komunizam suštinski bazira na napuštanju privatnog vlasništva, kineski komunizam sačinjavaju, sada već duži niz godina, krhka kombinacija kolektivne (državne) i privatne svojine (izuzev zemljovlasništva).2
Kao što znamo, ta kombinacija dovela je do značajnog rasta ekonomskih i tehničkih kapaciteta Kine, kao i njene globalne uloge. Još uvijek je suviše rano da znamo kako da označimo društvo koje proističe iz ovakve kombinacije: u kojoj mjeri je ono komunističko, a u kojoj mjeri je u sebe unijelo virus individualne kompeticije, čak i u njegovom ultraliberalnom ekstremu? Za sada, virus Kovid-19 omogućio je Kini da demonstrira učinkovitost kolektivnog i državnog aspekta ovog sistema. Ova se učinkovitost dokazala do te mjere da Kina sada pritiče u pomoć Italiji i Francuskoj.
Naravno, ne manjka komentara o pojačanoj autoritarnoj moći koju sadašnja kineska država uživa u ovom trenutku. Zapravo, djeluje kao da se virus pojavio u pravi čas kako bi potpomogao zvanični komunizam. Ono što je u svemu najzamornije je to što na ovaj način značenje riječi ‘komunizam’ biva još zamagljenije – a i ranije je već bilo neodređeno.
Marks je veoma precizno pisao o tome kako je privatna svojina značila iščezavanje kolektivne svojine, a da će i jedan o drugi oblik svojine, kada za to kucne čas, biti zamijenjeni onim što je on nazvao ‘individualnom svojinom’. Pod ovom on nije mislio na dobra koja će biti u posjedu pojedinaca (tj. privatnu svojinu), nego na mogućnost pojedinaca da na istinski način budu ono što jesu. Moglo bi se reći: da se ostvare. Marks nije imao vremena niti sredstava da nastavi dalje ovu misao. Ali ono što mi možemo jeste da makar prepoznamo da to otvara jednu ubjedljivu – iako veoma neodređenu – perspektivu jednog ‘komunističkog’ predloga. ‘Ostvariti se’ ne znači steći bilo kakva materijalna ili simbolička dobra: to znači postati stvarnim, učinkovitim, postojećim na jedinstven način.
Moramo, dakle, razmisliti o drugom značenju ‘komunovirusa’. Zapravo, virus nas zaista komunizira. On nas suštinski stavlja u položaj jednakosti, dovodeći nas do toga da nužno istupimo jedni sa drugima. To što ovo uključuje i izolaciju svakog od nas ponaosob, jednostavno je paradoksalni način na koji dijelimo iskustvo našeg zajedništva. Jedinstveni možemo biti jedino zajedno. To je ono što čini našu najintimniju zajednicu: osjećaj jedinstvenosti koji dijelimo svi.
Danas smo u svakom smislu opomenuti na našu zajedničkost, međuovisnost i solidarnost. Svjedočanstva i inicijative za ovo stižu sa svih strana. Ako ovome dodamo i smanjenje zagađenosti zraka uslijed opadanja saobraćaja i industrije, neki ljudi već sa oduševljenjem predviđaju svrgavanje tehno-kapitalizma. Ne bi trebalo da se rugamo ovoj krhkoj euforiji, nego bi nam pametnije bilo da se zapitamo koliko daleko možemo ići u boljem razumijevanju prirode naše zajednice.
Solidarnost se zaziva i aktivira sa svih strana, ali sveopćim medijski pejzažom dominira očekivanje države blagostanja – pa je čak i Emanuel Makron ugrabio priliku da ju veliča. Umjesto da se sami obuzdamo, mi se na prvom mjestu osjećamo silom zauzdanima, pa čak i ako se radi o našem vlastitom dobru. Doživljavamo izolaciju kao deprivaciju čak i kada se radi o zaštiti nas samih.
Na neki način, ovdje se radi o sjajnoj sesiji naknadnog uvida: tačno je to da nismo samotne životinje. Tačno je to da nam treba da se sastajemo jedni sa drugima, da ispijamo pića i posjećujemo se. Pored toga, nagli porast broja telefonskih poziva, mejlova i drugih socijalnih tokova ukazuje na tu opresivnu potrebu, na strah od gubljenja kontakta.
Znači li to onda da smo sada u boljem položaju da razmislimo o ovoj zajednici? Problem u tome je što je virus još uvijek njen glavni predstavnik; i što između modela nadziranja i modela blagostanja jedino što ostaje u zajedničkoj svojini jeste upravo virus.
Ako je to tako, nikada nećemo ostvariti napredak u razumijevanju šta je to bi moglo da prevaziđe i kolektivno i privatno vlasništvo. To, drugim riječima, znači transcendiranje obaju vlasništva uopće, kao i onoga što ona označavaju u smislu posjedovanja jednog objekta od strane nekog subjekta. Karakteristike ‘individualnog’, da kažemo to onako kako je to uradio Marks, su da je ono neuporedivo, nesamjerljivo i nesvodivo – čak i na samo sebe. Tu se ne radi o posjedovanju ‘dobara’. Radi se o tome da se bude jedinstvena, isključiva mogućnost ostvarenja čija je isključiva jedinstvenost ostvarena, po definiciji, samo između svih i sa svima – a isto tako i protiv svih ili usprkos svima, ali uvijek u odnosu i razmjeni (komunikaciji). To je ‘vrijednost’ koja nije niti opći ekvivalent (novac) niti, samim tim, jedan od iznuđenih ‘viškova vrijednosti’, već vrijednost koja ne može da se mjeri ni na jedan način.
Jesmo li mi kadri da mislimo na tako težak – čak i vrtoglavi – način? Dobro je to što nas ‘komunovirus’ prisiljava da si postavimo ovo pitanje. Jer samo se pod ovim uslovom isplati, na kraju krajeva, raditi na tome da ga se eliminira. U suprotnom završili bismo na tački sa koje smo i krenuli. Bit ćemo spaseni, ali moramo biti spremni i za druge pandemije.
Prevod engleskog prevoda koji je uradio Dejvid Fernbah: GKP/knjigostroj (paraprevodi), originalno objavljeno u Libération.
1 κορώνη, Korṓnē (grč.); Corona (lat.) – Kruna (prim. prev.)
2 U originalnom (francuskom) tekstu stoji ‘individualno vlasništvo’, što djeluje kao sporedno ako se ima u vidu upotreba tog termina od strane autora u tekstu koji slijedi [primjedba prevodioca na engleski – Dejvida Fernbaha (David Fernbach)].
